Civilizacijski srazovi

Na 63. Splitskom ljetu drama Predraga Lucića Aziz ili Svadba koja je spasila Zapad dobila je prvo kazališno uprizorenje u režiji Dina Mustafića. Drama je najavljena kao tragikomična alegorija, ili, prema autorovim riječima, kao „comédie franchise po motivima Pira malograđana Bertolta Brechta“. Tekst napisan 2006. izveden je kao radijska igra u režiji i adaptaciji Jasne Mesarić 2013. na Trećem programu Hrvatskog radija. Nakon završetka Splitskoga ljeta autoru drame jednoglasnom je odlukom Stručnog povjerenstva dodijeljena nagrada Judita za najbolje postignuće u dramskom programu.

Na otvorenoj pozornici među borovima Vile Dalmacije svadbena scenografija Dragutina Broza preslagivala se u priručne rovove zapadnjačkoga straha. Među svatove trebao je biti doveden plesač koji bi podigao slavlje egzotičnim plesom. Okupljeni oko zlatnoga kaveza u zanosu iščekivanja odjednom se slede pred pojavom tamnoputog Aziza (Nikša Arčanin): on je bombaš, terorist koji nas je došao raznijeti.

Mladoženja (Stipe Radoja) u razapetosti između Nevjeste (Katarina Romac) i „dominantne majke“ (sjajna izvedba Tajane Jovanović), Nevjestin otac (Nikola Ivošević) i Nevjestina sestra (Monika Vuco) u odnosu bahatoga roditelja i buntovne mladosti, bračni par (Nives Ivanković i Nenad Srdelić), Mladoženjin prijatelj (Marijan Nejašmić Banić) kao kum sve tragičnijem slavlju… nadopunjuju se u zahtjevnoj međuigri postajući od bezazlenih malograđana nasilni krvoločnici. Te uloge donekle je pošteđen Mladić (Davor Pavić), koji donkihotovski diže glas u obranu Aziza. U svadbu upadaju i tri mudraca, čudeći se što ih svatovi ne prepoznaju: Baltazar, Gašpar i Melkior (Vicko Bilandžić, Ivo Perkušić i Ivan Baranović). Od ironičnih promatrača i uglađenih huškača prelaze u inkvizitore.

Oda radosti koju jedan od mudraca pjeva dok svatovi naizmjence guše Aziza vukući ga kravatom vezanom oko vrata pretvara se u posmrtni marš… sve dobro što se moglo izokrenuti zloupotrijebljeno je i preko granica mučnine.

Mučninu presijeca Azizov ples koji u nijemosti postaje rječitiji od bilo kojega teksta (izvrsna koreografija Gjergija Prevazija). Tijekom cijele predstave Aziz zadržava bezazlen pogled djeteta.

Civilizacijske srazove naglašava i prati videoart (Rino Barbir) koji se prikazuje na desetak zaslona postavljenih na borove uokolo scene; od prikaza „savršene“ Barbie-obitelji, preko oglašavanja različitih proizvoda koji nam obećavaju „rješenje svih problema“, bajkovitih putovanja u arapske zemlje koja gorko smjenjuju scene eksplozija i ratnih razaranja, sve do isključivih i ksenofobnih izjava političkih vođa današnjice. Glazba Tamare Obrovac kao zalog nade u ljudskost obavija ogoljenu bijedu nasilja, omogućavajući nam disanje u zarobljenosti okvirima za mržnju. Songovi su vješto uvježbani (Ana Šabašov) i u pravi trenutak prekidaju prekomjernost nasilja, vraćajući na tren publiku iz zrcala zbilje u kazalište.

Kako vrijeme odmiče, a očekivano se prijeteće raznašanje ne ostvaruje, odnosi počinju poprimati pomirljiv ton, kao da su se svi konačno „ispuhali“ u eksplozijama dubinskih neprijateljstava. Mladoženja odlučuje spasiti što se spasiti da, grčevito sklepane svadbene stolove dovesti u red, u čemu mu pomaže jedino Aziz, ostale kao da se ne tiče svadbena narav njihova okupljanja. Polako se svi vraćaju na svoja mjesta, samo što sada ostaje prazno mjesto između Mladoženje i Nevjeste, na koje je pozvan Aziz.

Anđeo Gabrijel (Zdeslav Čotić) i melek Džibril (Mia Čotić) kao deus ex machina pojavljuju se na kraju, okružujući svatove i gosta bijelom policijskom vrpcom za označavanje mjesta zločina i predvode završni song: Čuvaj Boga od ljudi, čuvaj ljude od Boga… predstavljajući umorne čistače tog „nereda“, noseći završnu riječ nad ljudskom bijedom, što li? Završetak ostaje otvoreno pitanje: jesu li svatovi smaknuli gosta ili on njih i je li jedini očekivani kraj smaknuće bilo kakvo, jer drukčije među ljudima ne može ni biti?

Čudi to što Aziz dolazi ili biva doveden među ljude koji ne prihvaćaju ni sami sebe, svoje bližnje, svoju moguću zajedničku budućnost. Kako jedno naopako postavljeno svadbeno slavlje koje otkriva toliko prijetvornosti, laži, licemjerja, prezira, u kojem svatovi osim opijanja i razularenosti drugog sadržaja nemaju, postaviti za pogodno mjesto susreta s drukčijim? I kakva bi drukčija publika mogla biti nego zapadnocivilizacijski navijačka? Drukčiji ishodi zahtijevali bi i drukčije postavke.

Redatelj Dino Mustafić i dramaturginja Željka Udovičić Pleština povezali su satiričnu narav teksta sa svakodnevnim medijskim iscrpljivanjem. U pravom omjeru iskusnih i mladih snaga glumci su održali zavidnu razinu pozornosti i uigranosti, i u tekstu i u scenskom pokretu.

Kostimografkinja Lejla Hodžić svatove je prikladno svečano odjenula, Aziz je zaogrnut zlatnom tkaninom, mudraci su svedeni na poslovna odijela, anđeli su dokumentirano bijeli. Oblikovanje svjetla i tona potpisuju Zoran Mihanović, Siniša Jakovčević i Tomislav Luetić.